Detinjstvo, prođi pokraj mene, ja imam mobilni telefon!

Puno roditelja dalo je bebama i starijoj djeci mobitele i time pritislo “stop” na razvoj svoje djece, na stvaranje nezaboravnih uspomena, stjecanje novih iskustava i preselilo njihov um u virtualni svet gdje su djeca nijemi promatrači.
Ako bi dijete stalno željelo ići u kockarnicu, svi roditelji bi se zabrinuli, ali kada djeca non-stop traže i žele telefon ili crtani, roditelji ne shvaćaju da je to slična ovisnost. Roditelji na miru ručaju, piju kavu, druže se, rade, raspremaju, kuhaju, čitaju novine ili također gledaju u telefon…

Ne bi bilo strašno da roditelji “kupe” sebi pola sata mira po nekad, ali situacija je mnogo gora. Svaki konflikt, svaka neprijatnost, svaki zalogaj… servira se uz polunesvjesno stanje djeteta, jer tu je šareni telefon.

To je čista prevara djeteta, ako mene pitate.

Puno roditelja dalo je bebama i starijoj djeci telefone i time pritislo “stop” na razvoj svoje djece, na stvaranje nezaboravnih uspomena, stjecanje novih iskustava i preselilo njihov um u virtualni svet gdje su djeca nijemi promatrači.

Kada se okrenem unazad, nedvosmisleno shvaćam da mi je ka ostvarenju svih želja most bila moć komunikacije i shvaćanja međuljudskih odnosa.

Druga majka mudrosti koju uočavam je strpljenje. Ništa bez strpljenja. Bila je to teška lekcija za mene.

Treća, bez koje se ne može ni u jedno društvo je kompromis. Bez kompromisa nema braka, prijateljstva, niti poslovne suradnje.

Kažu stariji: “Da su mi tvoje godine, a ovo iskustvo, znao bih kako iskoristiti život”, ali svaka generacija ima svoje iskustvo i na njemu gradi budućnost. Pitam se, što će se dogoditi s djecom koja nemaju iskustvo bez mobitela kao mjesta okupljanja vršnjaka, pa se može reći da “godine prolaze, a iskustva nema”.

Četvrta i peta kraljica uspjeha su volja i upornost. Čak i ako si bio prvi u redu za neki talent, bez volje i upornosti, “možeš se slikati”. Isto je i sa školovanjem, započinjanjem biznisa… A upornost i volja se neprimjetno grade kroz djetinjstvo. Ili se površnim uživanjima, koja pruža moderna tehnologija skoro potpuno blokiraju.

Jesu li ta djeca spremna na korištenje slobodnog vremena bez stimulansa sa strane? Mogu li podnijeti neugodu dosade? Poznato je da dosada djeci donosi kreativnost i maštu. Upravo to su šesta i sedma blokada na mojoj listi.

Problem su vid, kičma, virtualni svijet i virtualni identitet… ali najveći problem, po mom mišljenju, je što djetinjstvo prolazi pored tih nepokretnih, mirnih, šutljivih osoba u razvoju. Problem je u propuštnju. Propuštanju djetinjstva i života.

Pitam se, što bi se dogodilo da odjednom djeca ostanu bez mobitela? Jesu li osposobljeni da pristojno sjede i večeraju sa 7 godina (ili su propustili te lekcije)? Znaju li se igrati duže od pola sata? Poznaju li sebe? A poznajete li vi svoju djecu u realnom svijetu? Jesu li osjetili život ili samo umjetni svijet stimulacija?

I pitam sada roditelje glasno: Da li biste im dali lijekove, koji ih isto tako umiruju, da vam ne smetaju, da šute i nesvjesno gutaju hranu, da ništa ne traže i da im nikada nije dosadno, da im ne treba društvo, kontakt s vama… ništa da im ne treba osim tih čarobnih pilulica??? Nadam se da vam zvuči strašno i da je odgovor “ne”. Ali možda ste vrlo sličnu stvar uradili. Stopirali ste život i razvoj svojih mališana, zarad samo trenutnog mira.

Umjesto da budu glavni i najaktivniji junaci vlastitih života, djeca su postala nepomični i šutljivi promatrači, bez ikakvih dodatnih želja.

Heeej, što sve propušaju ti klinci! Nisu oni krivi i baš mi ih je žao.

Piše: Snežana Golić, pedagog

Izvor: detinjarije